38. Sad – Sad
Mekka – 88 ajeta
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
- Sad. Tako Mi Kur’ana slavnog,
- doista su bahati i inadžije oni koji neće da vjeruju!
- Koliko smo Mi naroda prije njih uništili. I oni su za pomoć vapili, ali je bilo kasno!
- Oni se čude što im je jedan od njih došao da ih opominje, i govore nevjernici: “Ovo je čarobnjak, lažov!
- Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je, zaista, nešto veoma čudno!”
- I oni ugledni između njih krenuše: “Idite i ostanite pri klanjanju bogovima svojim, ovima se, uistinu, nešto veliko hoće!
- Za ovo nismo čuli u vjeri predaka naših, ovo nije ništa drugo već namještena laž;
- zašto baš njemu, između nas, da bude poslana Opomena?!” Ali, oni u Opomenu Moju sumnjaju zato što kaznu Moju nisu iskusili.
- Zar su u njih riznice milosti Gospodara tvoga, Silnoga i Darežljivog?
- Zar oni imaju vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je između njih? – neka se, onda, uz ljestve popnu.
- Oni predstavljaju neznatnu urotničku vojsku koja će tamo biti poražena.
- I prije njih su narod Nuhov, i Ad, i faraon, vlasnik građevina ogromnih, poricali,
- i Semud i Lutov narod i stanovnici Ejke; oni su se protiv poslanika urotili;
- svi su oni poslanike u laž utjerivali i kaznu Moju zaslužili.
- A i ovi ne čekaju do jedan zvuk roga koji neće biti potrebno ponoviti,
- i govore: “Gospodaru naš, požuri kazni nas, prije Dana u kojem će se račun polagati!”
- Ti otrpi ono što oni govore i sjeti se roba Našeg Davuda, čvrstog u vjeri, koji se uvijek Allahu obraćao.
- Mi smo brda potčinili da zajedno s njim hvale Allaha prije nego što Sunce zađe i poslije pošto grane,
- a i ptice okupljene – svi su oni zbog njegova hvaljenja hvalu ponavljali.
- I učvrstili smo carstvo njegovo i dali mu vjerovjesništvo i sposobnost da rasuđuje.
- A da li je do tebe doprla vijest o parničarima kada su preko zida hrama prešli,
- kad su Davudu upali, pa se on njih uplašio. “Ne boj se” – rekli su – “mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristrasan, i na Pravi put nas uputi.
- Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: ’Daj ti nju meni!’ – i u prepirci me pobijedi.”
- “Učinio ti je, doista, krivo! – reče Davud – “time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.” I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se.*
- I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak nama i divno prebivalište ga čeka.
- O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.
- Mi nismo uzalud stvorili nebo i Zemlju i ono što je između njih; tako misle nevjernici, pa teško nevjernicima kad budu u vatri!
- Zar ćemo postupiti s onima koji vjeruju i čine dobro kao s onima koji prave nered na Zemlji, ili, zar ćemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i s grješnicima?
- Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.
- Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao!
- Kad su jedne večeri preda nj bili izvedeni punokrvni konji koji su na tri noge stajali, a četvrtom jedva zemlju doticali,
- on reče: “Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav prema blagu!” – i oni se izgubiše iz vida.
- “Vratite mi ih!” – i on ih poče gladiti po nogama i vratovima.
- Mi smo Sulejmana u iskušenje doveli i njegovo bolesno tijelo na prijestolju zadržali, ali je poslije ozdravio.
- “Gospodaru moj,” – rekao je – “oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti uistinu, bogato daruješ!”
- I Mi smo dali da mu služe: vjetar – koji je prema zapovijedi njegovoj blago puhao onamo kuda je on htio –
- i šejtani, sve graditelji i gnjurci,
- i drugi u bukagije okovani.
- “Ovo je Naš dar, pa ti oslobodi ili zadrži, nećeš zbog toga odgovarati!”
- On je, doista, blizak Nama i čeka ga krasno prebivalište.
- I sjeti se roba Našeg Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: “Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!”
- “Udri nogom o zemlju – eto hladne vode za kupanje i piće!” –
- i Mi smo mu iz milosti Naše čeljad njegovu darovali i još toliko uz njih, da bude pouka za one koji imaju pameti -*
- “I uzmi rukom svojom snop i njime udari, samo zakletvu ne prekrši!” Mi smo znali da je on izdržljiv; divan je rob on bio i mnogo se kajao!*
- I sjeti se robova Naših Ibrahima i Ishaka i Ja‘kuba, sve u vjeri čvrstih i dalekovidnih.
- Mi ih posebno obdarismo vrlinom jednom: da im je uvijek bio na umu onaj svijet;
- i oni su, zaista, u Nas od onih odabranih dobrih ljudi.
- I sjeti se Ismaila i Eljese‘a i Zulkifla, svi su oni bili dobri.
- Ovo je lijep spomen! A one koji se grijeha budu klonili čeka divno prebivalište:
- edenski vrtovi, čije će kapije biti za njih otvorene,
- u kojima će se odmarati, i raznovrsno voće i piće tražiti.
- Pored njih biće hurije, istih godina, koje će preda se gledati.
- “To je ono što vam se obećava za Dan u kome će se račun polagati;
- to će, doista, blagodat Naša biti, koja nikada neće prestajati!”
- Eto toliko! A one koji budu zlo činili čeka najgore prebivalište:
- Džehennem, u kojem će gorjeti; a grozne li postelje!
- Eto toliko! Pa neka okušaju vodu ključalu i kapljevinu smrdljivu
- i druge slične ovima muke, mnogostruke.
- “Ova gomila će zajedno s vama tiskajući se u Džehennem ući!” – “Ne bilo im prostrano! U vatri će oni, doista, gorjeti!”
- “Vama ne bilo prostrano!” – reći će oni – “vi ste nam ovo pripremili, a grozna li boravišta!”
- “Gospodaru naš,” – reći će – “udvostruči patnju u vatri onima koji su nam ovo priredili!”
- I govoriće: “Zašto ne vidimo ljude koje smo u zle ubrajali
- i koje smo ismijavali? Da nam se nisu iz vida izgubili?”
- Istina je, sigurno, da će se stanovnici Džehennema među sobom raspravljati.
- Reci: “Ja samo opominjem; nema boga osim Allaha, Jedinoga i Moćnog,
- Gospodara nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, Silnoga, Onoga koji prašta,”
- Reci: “Ovo je vijest velika,
- a vi od nje glave okrećete.
- Ja nisam ništa znao o melekima uzvišenim kada su se prepirali –
- meni se objavljuje samo da jasno opominjem” –
- i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: “Stvoriću čovjeka od ilovače,
- pa kad mu savršen oblik dam i život u nj udahnem, vi mu se poklonite!”
- meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili
- osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik.
- “O Iblisu!” – rekao je On – “šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sobom stvorio? Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen?”
- “Bolji sam od njega” – rekao je on – “mene si stvorio od vatre a njega od ilovače.”
- “E, izlazi onda iz Dženneta! – reče On – “proklet da si!
- Moje prokletstvo će te do Sudnjeg dana pratiti!”
- “Gospodaru moj!” – reče on – “daj mi vremena do Dana kada će oni oživljeni biti!”
- “Dajem ti” – reče On –
- “do Dana već određenog.”
- “E tako mi dostojanstva Tvoga,” – reče – “sigurno ću ih sve na stranputicu navesti,
- osim Tvojih među njima robova iskrenih!”
- “Istinom se kunem i istinu govorim” – reče Allah –
- “sigurno ću sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti!”
- Reci: “Ne tražim ja od vas za ovo nikakvu nagradu i ja nisam izvještačen,
- Kur’an je doista svijetu cijelome opomena! –
- i vi ćete uskoro saznati njegovu poruku!”
