46. Al-Ahqaf - Ahkaf

46. Al-Ahqaf – Ahkaf

Mekka – 35 ajeta

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Ha Mim.
Knjigu objavljuje Allah, Silni i Mudri!
Mi smo nebesa i Zemlju i ono što je između njih mudro stvorili i do roka određenog, ali nevjernici okreću glave od onoga čime im se prijeti.
Reci: “Kažite vi meni ili pokažite mi šta su stvorili na Zemlji i da li imaju ikakva udjela u nebesima oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate? Donesite mi Knjigu objavljenu prije ove ili samo kakav ostatak znanja, ako istinu govorite.”
Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, klanjaju onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama ravnodušni.
Kada ljudi budu sabrani, oni će im biti neprijatelji i poreći će da su im se klanjali.
A kad se ovima Naši jasni ajeti kazuju, onda oni koji ne vjeruju govore o Istini čim im dođe: “Ovo je prava čarolija!”
Zar oni da govore: “On ga izmišlja!” Reci: “Pa, ako ga izmišljam, vi mene od kazne Allahove nećete moći odbraniti; On dobro zna što o Kur’anu govorite. On je dovoljan svjedok i meni i vama; On prašta i samilostan je.”
Reci: “Ja nisam prvi poslanik i ne znam šta će biti sa mnom ili s vama; ja slijedim samo ono što mi se objavljuje i samo sam dužan da otvoreno opominjem.”
Reci: “Kažite vi meni šta će s vama biti ako je Kur’an od Allaha, a vi u nj nećete da vjerujete, i ako je jedan od sinova Israilovih posvjedočio da je i on od Allaha, pa on povjerovao, a vi se uzoholili.” Allah, zaista, neće ukazati na Pravi put narodu koji sebi nepravdu čini.
I govore nevjernici o vjernicima: “Da je kakvo dobro, nas oni u tome ne bi pretekli.” A kako pomoću njega Pravi put nisu našli, sigurno će reći: “Ovo je još davna izmišljotina.”
Knjiga Musaova je bila putovođa i milost prije njega. A ovo je Knjiga na arapskom jeziku koja nju potvrđuje da bi opomenula one koji rade zlo i da bi obradovala one koji čine dobro.
Oni koji govore: “Naš Gospodar je Allah!” – i istraju na Pravome putu, neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju!
Oni će stanovnici Dženneta biti, i u njemu će vječno boraviti, i to će im biti nagrada za ono što su radili.
Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro; majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa, nosi ga i doji trideset mjeseci. A kad dospije u muževno doba i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: “Gospodaru moj, dozvoli Mi da ti budem zahvalan na blagodati koju si darovao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima ćeš zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se, zaista, kajem i odan sam Tebi.”
Eto, od takvih ćemo Mi dobra djela koja su radili primiti, a preko ružnih postupaka njihovih preći; od stanovnika Dženneta će oni biti, istinito obećanje koje im je dano ćemo ispuniti.
A onaj koji roditeljima svojim kaže: “Ih, što mi prijetite da ću biti oživljen kad su prije mene toliki narodi bili i nestali!” – a oni, zazivajući Allaha u pomoć, govore: “Teško tebi, vjeruj, Allahova prijetnja će se, doista, obistiniti!” On odgovara: “To su izmišljotine naroda drevnih!”
Na takvima se treba ispuniti Riječ rečena o narodima: džinima i ljudima koji su prije njih bili i nestali, jer – oni su, zaista, nastradali.
Za sve će biti posebni stepeni, prema tome kako su radili; da ih nagradi ili kazni za djela njihova – nepravda im se neće učiniti.
A na Dan kad oni koji nisu vjerovali pred vatrom budu zaustavljeni: “Vi ste u svome životu na Zemlji sve svoje naslade iskoristili i u njima uživali, a danas sramnom patnjom bićete kažnjeni zato što ste se na Zemlji, bez ikakva osnova, oholo ponašali i što ste raskalašeni bili.”
I spomeni brata Adovog, kada je narod svoj u Ahkafu opominjao – a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: “Klanjajte se samo Allahu, ja, zaista, strahujem da ćete biti u mukama na Velikome danu!” –
oni su odgovarali: “Zar si nama došao da nas od božanstava naših odvratiš. Neka se, eto, ostvare prijetnje tvoje, ako istinu govoriš!” –
“Samo Allah zna kad će to biti!” – on bi govorio – “ja vam kazujem ono što mi se objavljuje, a vi ste, vidim, narod u neznanju ogrezao.”
I kad ugledaše na obzorju oblak, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: “Ovaj nam oblak kišu donosi!” – “Ne, to je ono što ste požurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi,
koji, voljom Gospodara svoga, sve ruši.” I ujutro su se vidjele samo nastambe njihove; tako Mi kažnjavamo narod grješni.
Njima smo dali mogućnosti koje vama nismo dali; i sluh i vid i razum smo im dali, ali im ni sluh njihov ni vid njihov ni razum njihov nisu ni od kakve koristi bili, jer su Allahove dokaze poricali – i sa svih strana ih je okružilo ono čemu su se ismijavali.
Neke gradove oko vas još davno smo uništili, a objasnili smo im bili na razne načine dokaze, ne bi li se pokajali.
A zašto im nisu pomogli oni koje su, pored Allaha, prihvatili da im budu posrednici i bogovi? Ali, njih nije bilo. To su bile samo klevete njihove i laži.
Kada ti poslasmo nekoliko džina da Kur’an slušaju, kada dođoše da ga čuju, oni rekoše: “Pst!” A kad se završi, vratiše se narodu svome da opominju.
“O narode naš,” – govorili su – “mi smo slušali Knjigu koja se poslije Musaa objavljuje, koja potvrđuje da su istinite i one prije nje, i koja ka istini i na Pravi put upućuje.
O narode naš, odazovite se Allahovu glasniku i vjerujte u Allaha, On će vam neke grijehe vaše oprostiti i vas od patnje neizdržljive zaštititi!”
A oni koji se ne odazovu Allahovu glasniku, takvi Mu na Zemlji neće umaći i mimo Njega zaštitnika neće naći. Oni su u velikoj zabludi.
Zar ne znaju da je Allah – koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji nije, stvarajući ih, iznemogao – kadar da oživi mrtve? Jeste, On sve može.
A na Dan kad oni koji nisu vjerovali pred vatrom budu zaustavljeni: “Zar ovo nije istina?” – odgovoriće: “Jest, Gospodara nam našeg!” “E pa iskusite patnju” – reći će On – “jer ste stalno poricali.”
Ti izdrži kao što su izdržali odlučni poslanici i ne traži da im kazna što prije dođe! A onoga Dana kada dožive ono čime im se prijeti, učiniće im se da su ostali samo jedan čas dana. I dosta! A zar će ko drugi biti uništen do narod raskalašeni!