Pozajmica je davanje imetka (u vidu pomoći) osobi koja će se njime koristiti, a potom vratiti protuvrijednost dobivenog imetka. Davanje pozajmice je pohvalno i Allahu drago djelo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nijedan musliman ne pozajmi istu stvar muslimanu dva puta, a da mu se ne računa kao da je jednom udijelio sadaku.” (Ibn Madža, hasen) Također je rekao: “Ko od vjernika otkloni dunjalučku teškoću, Allah će, na Sudnjem danu, od njega otkloniti ahiretsku teškoću. Ko olakša onome koga je snašla nevolja, Allah će njemu olakšati na dunjaluku i na ahiretu. Ko prekrije sramotu muslimana, Allah će prekriti njegovu sramotu na dunjaluku i na ahiretu. Allah pomaže Svoga roba sve dok on pomaže svome bratu muslimanu.” (Muslim)

Pozajmljivanje može biti vadžib, pokuđeno, haram ili dozvoljeno shodno okolnostima i svrsi pozajmice:

• Ukoliko je osoba koja traži pozajmicu u prijekoj potrebi, a onaj od koga traži u mogućnosti da pozajmi, obavezan je dati zajam.

• Ukoliko onaj koji pozajmljuje zna ili kod njega preovladava mišljenje da će osoba koja traži zajam ta sredstva utrošiti u nešto što je haram ili pokuđeno, onda je davanje pozajmice haram ili pokuđeno shodno spomenutom stanju.

• Uzimanje pozajmice dozvoljeno je onome ko je ubijeđen da je u stanju pozajmljeno vratiti i ima čvrstu namjeru da vrati dug, u protivnom nije mu dozvoljeno uzeti zajam, osim ako bi se našao u stanju prijeke potrebe. Onaj ko nije u stanju vratiti sredstva koja želi posuditi obavezan je pojasniti svoje stanje. Ako mu posuđivač unatoč tome pristane dati zajam, nije mu haram da ga uzme. Preče je, ipak, ne upuštati se olahko u zaduženje. Bolje je, ako je to ikako moguće, naći drugi izlaz. Na to upućuje mnoštvo dokaza iz života Poslanika i njegovih ashaba. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, utjecao se Allahu od toga da ga nadvlada dug (Nesai, sahih). Čovjeka koji se htio oženiti, a nije imao ni željezni prsten kako bi ga dao kao mehr, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne upućuje na to da pozajmi, nego određuje da mu mehr budu sure iz Kur’ana koje zna napamet (Buhari i Muslim). Jednom prilikom Ebu Hurejru, radijallahu anhu, zadesila je strašna glad pa je prišao Omeru, radijallahu anhu, i upitao ga o jednom ajetu iako je dobro znao taj ajet, međutim, nadao se da će Omer shvatiti njegovo stanje i nahraniti ga. Omer, radijallahu anhu, odgovori mu na postavljeno pitanje i uđe u svoju kuću ne shvatajući šta je Ebu Hurejra, radijallahu anhu, ustvari htio. Ebu Hurejra je pošao i nakon nekoliko koraka pao na tlo od velike gladi. Potom je naišao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i nahranio ga (Buhari). Čak ni u ovako teškom stanju Ebu Hurejra nije želio tražiti od drugih.

Uvjeti pozajmljivanja

Uzeti pozajmicu znači obavezati se prema čovjeku. Ta obaveza ostaje sve dok se dug ne vrati. Ukoliko se dug ne vrati na dunjaluku, ostaje na ahiretu, a tada će čak i najodabraniji ljudi – poslanici za sebe strahovati: “Toga dana će se svaki čovjek samo o sebi brinuti” (Abese, 37). Pa kako se onda nadati da će se neko u tom strahu odreći svog prava? Ma koliko dobrih djela čovjek činio, time neće skinuti pravo drugog sa sebe. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Pogibija na Allahovom putu briše sve grijehe osim duga.” (Muslim) Dovoljno je ibreta u tome da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odbijao klanjati dženazu onome ko je umro pod dugom a nije ostavio iza sebe imovinu kojom se dug može vratiti (Ahmed, Ebu Davud i Nesai). Zapisivanje pozajmice i svjedočenje je pohvalno, ali nije stroga obaveza. Nakon ajeta u kojem je naređeno zapisivanje duga, Uzvišeni Allah kaže: “A ako jedan kod drugog nešto pohranite, neka onaj opravda ukazano mu povjerenje…” (El-Bekara, 283). Ovo upućuje na to da prethodna naredba nije stroga obaveza čije bi izostavljanje bilo grijeh. Uvjeti za posuđivanje su sljedeći:

• Uvjetuje se da osoba koja daje pozajmicu bude punoljetna, razumna i razborita (ispravno raspolaže imetkom).

• Da imetak koji se posuđuje bude zamjenjiv, poput novca, te stvari koje se mjere težinom, zapreminom, dužinom ili brojem, ili da bude od stvari koje se mogu precizno opisati, stoga nije dozvoljeno posuditi, naprimjer, drago kamenje.

• Poznavanje količine posuđenog imetka i njegovih svojstava, kako bi bilo moguće vratiti identičnu zamjenu za posuđeni imetak.

• Prilikom posuđivanja nije dozvoljeno uvjetovati nešto što donosi korist posuđivaču, poput veće količine ili bolje kvalitete, ili pak poklona ili usluge. Takvo uvjetovanje je haram, jer svaka korist dobivena na osnovu posuđivanja je kamata.

• Dužniku je dozvoljeno da prilikom vraćanja dadne više nego je uzeo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posudio je devu, a zatim vratio bolju od posuđene i rekao: “Najbolji među vama je onaj ko najljepše vraća dug.” (Buhari i Muslim)

• Ko pozajmi drugome, ne smije prihvatiti poklon od dužnika ako mu ovaj poklanja zbog pozajmice jer je to korist koja je proizašla iz duga i smatra se kamatom.

• Dozvoljeno je prihvatiti poklon od dužnika ukoliko okolnosti upućuju na to da poklanjanje nije zbog duga, kao što je u sljedećim slučajevima:

–

ukoliko je dužnik imao običaj davati poklone prije pozajmice i ti se pokloni nisu povećali nakon nje;

–

ako će onaj ko daje pozajmicu smatrati poklon dijelom vraćenog duga ili će pokloniti dužniku sličan poklon.

–

davanje poklona nakon vraćanja duga.

• Dozvoljeno je vratiti manje nego je uzeto ukoliko se posuđivač složi s tim.

• Dug se vraća u mjestu u kojem ga je dužnik preuzeo. Ako bi dužnik htio vratiti dug u drugom mjestu, posuđivač je dužan to prihvatiti ukoliko nema teškoće ili opasnosti u nošenju istog, poput novca u normalnim okolnostima. Nije dužan prihvatiti vraćanje duga u drugom mjestu ako transport predstavlja poteškoće ili opasnost.

• Dozvoljeno je prilikom posuđivanja uvjetovati zalog, jamca i svjedoke jer time posuđivač ostvaruje sigurnost, a ne dobiva više od onoga što je dao.

• Ukoliko bi onaj koji daje pozajmicu potraživao dug prije dogovorenog roka dužnik se nije obavezan odazvati, po ispravnijem mišljenju učenjaka.

• Ukoliko se prilikom posuđivanja ne ograniči rok vraćanja, posuđivač ima pravo u svakom trenutku tražiti da mu se vrati dug.

• Kada čovjek uzme dug zbog stvarne potrebe uz čvrstu namjeru i veliku želju da ga vrati, Allah mu to olakša. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko uzme nečiju imovinu želeći je vratiti, Allah će vratiti za njega, a ko uzme želeći uništenje te imovine, Allah će njega uništiti.” (Buhari)

• Dužnik je obavezan vratiti dug u dogovoreno vrijeme, a ako nije u mogućnosti, dužan je tražiti od posuđivača da mu produži rok. Buhari bilježi predaju od Džabira, radijallahu anhu, u kojoj kaže da je u Medini bio jedan židov koji mu je posuđivao datule do branja. Jedne godine Džabirov palmovik nije rodio, pa je Džabir, radijallahu anhu, zatražio da mu odgodi do sljedeće godine, a on to nije prihvatio. O tome je obaviješten Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao ashabima: “Zatražimo od židova da odgodi Džabiru!” (Buhari)

• Jednom je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od nekog čovjeka kupio devu na odgodu, pa je taj čovjek došao i tražio povrat duga. Nakon što je ovaj čovjek nastupio grubo i ashabi se s njim htjeli obračunati, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Onaj ko na nešto polaže pravo, ima pravo i da to potražuje!” Potom mu je vratio devu bolje od one koju je od njega uzeo i rekao: “Najbolji je od vas onaj ko na najljepši način vraća zajam.” (Buhari i Muslim)

• U slučaju da dužnik nije u mogućnosti vratiti dug, jer bi time ugrozio svoje elementarne životne potrebe, posuđivač je obavezan produžiti rok vraćanja. Uzvišeni Allah kaže: “A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, nek znate, da dug poklonite.” (El-Bekara, 280)

• Dužnik koji ne vrati dug u dogovorenom vremenu, a u stanju je, smatra se nepravednikom i nasilnikom, a Allah ne voli zulumćare. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Odgađanje onoga ko je u stanju vratiti dug je zulum. Time dozvoljava da bude uvrijeđen i kažnjen.” (Ahmed, Ebu Davud, Nesai i drugi, hasen) “…Time dozvoljava da bude uvrijeđen i kažnjen”, znači da je dozvoljeno požaliti se na njega i tužiti ga i kazniti ga zatvorom.

• Šerijatski sud, po mišljenju jednog dijela učenjaka, ima pravo da onome ko, i pored toga što je u mogućnosti, ne želi vratiti dug, odredi izdržavanje zatvorske kazne sve dok ne vrati dug. Dokaz za ovo mišljenje jeste navedeni hadis. Drugi učenjaci smatraju da se imetak takvog zaplijeni, a zatim proda kako bi se vratio dug. Dokaz za ovo mišljenje jeste slučaj Muaza, radijallahu anhu: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prodao je njegov imetak kako bi vratio dužnicima njihovo pravo. (Darekutni, Hakim i Bejheki)

Dr. Hakija Kanurić
Preuzeto: el-asr.com