17. Al-Isra’ – Noćno putovanje Mekka – 111 ajeta U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali.* – On, uistinu, sve čuje i sve vidi. A Musau smo Knjigu dali i uputstvom je sinovima Israilovim učinili: “Mjesto Mene – Gospodara drugog ne uzimajte, o potomci onih koje smo sa Nuhom nosili!” On je,* doista, bio rob zahvalni. I Mi smo u Knjizi* objavili sinovima Israilovim: “Vi ćete doista dva puta nered na Zemlji učiniti i preko mjere oholi postati. I kad dođe vrijeme prve od dvije prijetnje, poslaćemo protiv vas robove Naše, silno moćne, oni će uzduž i poprijeko zemlju vašu pregaziti, i prijetnja će se ispuniti.* Zatim ćemo vam dati pobjedu protiv njih i pomoći ćemo vas imecima i sinovima i učinićemo vas brojnijim. – Sve što činite – činite sebi, dobro i zlo. – A kad dođe vrijeme druge prijetnje, poslaćemo ih da na licima vašim tugu i jad ostave i da u Hram kao i prvi put, ponovo provale i da sve što osvoje do temelja poruše.* I Gospodar vaš će vam se opet smilovati; ako vi ponovo započnete, započećemo i Mi. A Džehennem smo za nevjernike tamnicom učinili. Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom putu, i vjernicima koji čine dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika, a da smo za one koji u onaj svijet ne vjeruju – bolnu patnju pripremili. Čovjek i proklinje i blagosilja; čovjek je doista nagao. I Mi smo noć i dan kao dva znamenja učinili: znamenje za noć smo uklonili, a znamenje za dan smo vidnim učinili kako biste mogli tražiti od Gospodara svoga blagodati i da biste broj godina znali i da biste vrijeme računali; i sve smo potanko objasnili. I svakom čovjeku ćemo ono što uradi o vrat privezati, a na Sudnjem danu ćemo mu knjigu otvorenu pokazati: “Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas što ćeš svoj račun polagati!” Onaj koji ide Pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta – na svoju štetu luta, i nijedan grješnik neće tuđe grijehe nositi. A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! Kad hoćemo jedan grad uništiti, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo. I koliko smo samo naroda poslije Nuha uništili! A dovoljno je to što Gospodar tvoj zna i vidi grijehe robova Svojih. Onome ko želi ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se osramoćen i odbačen peći. A onaj ko želi onaj svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je, trud će mu hvale vrijedan biti. Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni. Gledaj kako jednima dajemo prednost nad drugima; a na onome svijetu razlika u stepenima i prednostima biće, doista, veća. Ne stavljaj uz Allaha nekog drugog boga – da ne bi osudu zaslužio i bez podrške ostao. Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: “Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!” Gospodar vaš dobro zna šta je u dušama vašim: ako budete poslušni – pa, Allah će doista oprostiti onima koji se kaju. Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali ne rasipaj mnogo, jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan. A ako moraš od njih glavu okrenuti, jer i sam od Gospodara svoga milost tražiš i njoj se nadaš, onda im barem koju lijepu riječ reci. Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao, Gospodar tvoj pruža obilnu opskrbu onome kome hoće, a i ograničava je, jer zna i vidi robove Svoje. Ne ubijajte djecu svoju od straha od neimaštine, i njih i vas Mi hranimo, jer je ubijati njih doista veliki grijeh. I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put! I ne ubijajte nikoga koga je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva!* A ako je neko, ni kriv ni dužan, ubijen, onda njegovom nasljedniku dajemo vlast, ali neka ni on ne prekoračuje granicu u ubijanju, ta njemu je data vlast.* A od imetka siročeta – što dalje! Osim ako ga želite unaprijediti, sve dok ne postane punoljetno. I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista odgovarati! Napunite mjeru kad mjerite na litru i pravo mjerite na kantaru! To je bolje i posljedice su ljepše. Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati. Ne hodi po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu dostići, sve je to ružno, Gospodaru tvome mrsko.* To je mudrost koju ti Gospodar tvoj objavljuje. I ne dodaji Allahu drugog boga da ne bi u Džehennem bio bačen, prekoren i od milosti Njegove udaljen. Zar je vaš Gospodar vas sinovima obdario, a Sebi, kao kćeri, meleke uzeo.* Vi, zaista, izgovarate krupne riječi. Mi u ovom Kur’anu objašnjavamo da bi oni pouku izvukli, ali ih on sve više otuđuje. Reci: “Da pored Njega postoje drugi bogovi, kao što oni govore, oni bi onda potražili put do Allaha Svevišnjeg.” Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onoga što oni govore! Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. – On je doista blag i mnogo prašta. Kad čitaš Kur’an između tebe i onih koji u onaj svijet ne vjeruju, Mi zastor nevidljivi stavimo, a na srca njihova pokrivače da ga ne biše razumjeli, i gluhim ih učinimo. I kad ti spomeneš Gospodara svoga u Kur’anu, Njega jedinog, oni se preplašeni daju u bijeg. Mi dobro znamo šta oni žele čuti kada te dolaze prisluškivati, i o čemu se sašaptavaju kad nevjernici govore: “Vi slijedite samo opčinjena čovjeka!” Vidi šta o tebi oni govore, pa onda lutaju i ne mogu naći Pravi put. Oni govore: “Zar kada se u kosti i prašinu pretvorimo, zar ćemo, kao nova bića, doista biti oživljeni?” Reci: “Hoćete, i da ste kamenje ili gvožđe ili bilo kakvo stvorenje za koje mislite da ne može biti oživljeno.” – “A ko će nas u život vratiti?” – upitaće oni, a ti reci: “Onaj koji vas je i prvi put stvorio”- a oni će prema tebi odmahnuti glavama svojim i upitati: “Kada to?” Ti reci: “Možda ubrzo! Biće to onog Dana kad vas On pozove, i odazvaćete se, hvaleći Ga, i pomislićete da ste ostali samo malo vremena.” Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj – “Gospodar vaš dobro vas poznaje: ako hoće, On će vam se smilovati ili će vas, ako hoće, na muke staviti.” – A Mi tebi nismo dali vlast nad njima. Gospodar tvoj dobro zna one na nebesima i one na Zemlji; Mi smo jedne vjerovjesnike nad drugima odlikovali, a Davudu smo Zebur dali. Reci: “Molite se onima koje, pored Njega, smatrate bogovima – ali vas oni neće moći nevolje osloboditi niti je izmijeniti.” Oni kojima se oni mole sami traže načina kako će se što više Gospodaru svome približiti, i nadaju se milosti Njegovoj i plaše se kazne Njegove. A kazne Gospodara tvoga svako se treba čuvati. I ne postoji nijedno naselje koje Mi prije Sudnjeg dana nećemo uništiti ili ga teškoj muci izložiti; to je u Knjizi zapisano. A da ne šaljemo čuda, zadržava nas samo to što drevni narodi nisu u njih povjerovali; Semudu smo kao vidljivo čudo kamilu dali, ali oni u nju nisu povjerovali. A čuda šaljemo samo da zastrašimo. I rekli smo ti: “Svi ljudi su u Allahovoj vlasti!” A san koji smo ti dali da usniješ* i drvo ukleto,* u Kur’anu spomenuto, iskušenje su za ljude. Mi ih zastrašujemo, ali njima to samo povećava ionako veliko bezvjerstvo. I kada rekosmo melekima: “Poklonite se Ademu!” – oni se svi, osim Iblisa, pokloniše. “Zar da se poklonim onome koga si Ti od ilovače stvorio?” – reče. “Reci mi”- reče onda – “evo ovoga koga si iznad mene uzdigao: ako me ostaviš do Smaka svijeta sigurno ću, osim malobrojnih, nad potomstvom njegovim zagospodariti.” “Odlazi!” – reče On. “Onima koji se za tobom budu poveli i tebi – kazna džehennemska biće vam puna kazna. I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja – a šejtan ih samo obmanjuje – ali, ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim!” A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik! Gospodar vaš, vas radi, pokreće lađe po moru da biste tražili Njegove blagodati, jer je On prema vama milostiv. Kad vas na moru nevolja zadesi, tada nema onih kojima se inače klanjate, postoji samo On. A kad vas On na kopno spasi, vi okrećete glave; čovjek je uvijek nezahvalan! Zar ste sigurni da vas On neće u zemlju utjerati ili da protiv vas neće pješčanu oluju poslati, pa da onda sebi zaštitnika nećete naći? Ili, zar ste sigurni da vas On po drugi put neće na more izvesti, i buru na vas poslati i potopiti vas zbog toga što ste bili nezahvalni? Tada ne biste nikoga našli ko bi Nas zbog vas na odgovornost pozvao. Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili. A na Dan kada pozovemo sve ljude s vođom njihovim, oni kojima se knjiga njihova da u desnu ruku njihovu čitaće knjige svoje i neće im biti ni koliko trun jedan učinjena nepravda; onaj ko je na ovome svijetu bio slijep biće slijep i na onom i daleko od svakoga dobra. I zamalo da te oni odvrate od onoga što ti Mi objavljujemo, da bi protiv nas nešto drugo iznio, i tada bi te oni smatrali prijateljem. A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tad bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti; tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao. A oni su te toliko na Zemlji* uznemiravali da bi te iz nje istjerali, ali, tada ni oni u njoj ne bi dugo, poslije tebe, ostali, jer tako je bilo sa svima onima koji su poslanike protjerali, koje smo prije tebe poslali, i ni ti nećeš naići na odstupanje od zakona našeg. Obavljaj propise molitve kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i molitvu u zoru jer molitvi u zoru mnogi prisustvuju. I probdij dio noći u molitvi – to je samo tvoja dužnost;* Gospodar tvoj će ti na onome svijetu hvale dostojno mjesto darovati. I reci: “Gospodaru moj, učini da umrem, a da si Ti zadovoljan mnome i učini da iz mrtvih ustanem, a da si Ti zadovoljan mnome, i daruj mi od Sebe snagu koja će mi pomoći!” I reci: “Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!”* Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast. Kad čovjeku kakvu blagodat darujemo, on se okreće i oholo udaljava, a kad ga zadesi zlo, onda očajava. Reci: “Svako postupa po svom nahođenju, a samo Gospodar vaš zna ko je na Pravome putu.” Pitaju te o duši. Reci: “Šta je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja.” A da hoćemo, Mi bismo učinili da iščezne ono što smo ti objavili, i ti, poslije, ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao, ali Gospodar tvoj je tebi milostiv i Njegova dobrota prema tebi zaista je velika. Reci: “Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, takav kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali.” Mi u ovom Kur’anu objašnjavamo ljudima svakojake primjere, ali većina ljudi nikako neće da vjeruje i govore: “Nećemo ti vjerovati sve dok nam iz zemlje živu vodu ne izvedeš; ili dok ne budeš imao vrt od palmi i loze, pa da kroz njeg svukuda rijeke provedeš; ili dok na nas nebo u parčadima ne oboriš, kao što tvrdiš; ili dok Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš; ili dok ne budeš imao kuću od zlata ili dok se na nebo ne uspneš; a nećemo vjerovati ni da si se uspeo sve dok nam ne doneseš Knjigu da je čitamo.” Reci: “Hvaljen neka je Gospodar moj! – Zar ja nisam samo čovjek, poslanik?” A ljude je, kad im je dolazila objava, odvraćalo od vjerovanja samo to što su govorili: “Zar je Allah kao poslanika čovjeka poslao?” Reci: “Kad bi na Zemlji meleki smireno hodili, Mi bismo im s neba meleka za poslanika poslali.” Reci: “Allah je dovoljan svjedok meni i vama, jer On zna i vidi robove Svoje.” Onaj kome Allah ukaže na Pravi put – na Pravome putu je, a onome koga u zabludi ostavi, tome, mimo Njega, nećeš naći zaštitnika. Mi ćemo ih, na Sudnjem danu, sakupiti, licem zemlji okrenute, slijepe, nijeme i gluhe; boravište njihovo biće Džehennem; kad god mu plamen jenja, pojačaćemo im oganj. To će im biti kazna zato što u dokaze Naše nisu vjerovali i što su govorili: “Zar kada postanemo kosti i prah, zar ćemo kao nova stvorenja, doista, biti oživljeni?” Zar oni ne znaju da je Allah, Stvoritelj nebesa i Zemlje, kadar stvoriti slične njima i da im je već odredio čas oživljenja u koji nema sumnje? A nevjernici samo poriču. Reci: “Da vi posjedujete riznice milosti Gospodara moga, i tada biste škrtarili iz straha da ne potrošite; čovjek je uistinu tvrdica. Mi smo Musau devet očevidnih znamenja dali, pa upitaj sinove Israilove kad je precima njihovim došao i kada mu je faraon rekao: “Ja mislim , o Musa, da si ti doista opčinjen”, da je odgovorio: “Ti znaš da ovo nije dao niko drugi nego Gospodar nebesa i Zemlje, kao očigledna znamenja, i ja mislim da ćeš ti, o faraone, sigurno nastradati.” I faraon odluči da ih iz zemlje istjera, pa Mi potopismo i njega i one koji su bili s njim – sve, i poslije toga rekosmo sinovima Israilovim: “Naselite se u zemlji,* pa kad Smak svijeta dođe, dovešćemo vas izmiješane.” Mi Kur’an pun mudrosti objavljujemo, i na istinit način se on objavljuje. A tebe smo poslali samo zato da radosne vijesti donosiš i da opominješ. I kao Kur’an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo-pomalo kazivao, i prema potrebi ga objavljujemo. Reci: “Vjerovali u njega ili nevjerovali, oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tle kad im se on čita, i govore: ’Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje, Gospodara našeg se ispunilo!’”* I padaju licem na tle plačući, i on im uvećava stahopoštovanje. Reci: “Zovite: ’Allah’, ili zovite: ’Milostivi’, a kako god Ga budete zvali, Njegova su imena najljepša. Ne izgovaraj na sav glas Kur’an kad molitvu obavljaš, a i ne prigušuj ga; traži sredinu između toga” i reci: “Hvaljen Allah, koji Sebi nije uzeo djeteta i koji u vlasti nema ortaka, i kome ne treba zaštitinik zbog nemoći – i hvaleći Ga...Više info
12. Yusuf – Jusuf Mekka – 111 ajeta U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Elif Lam Ra. Ovo su ajeti Knjige jasne! Objavljujemo je kao Kur’an na arapskom jeziku da biste razumjeli. Objavljujući ti ovaj Kur’an, Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo iako prije njega nisi doista ništa znao: Kada Jusuf reče ocu svome: “O oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše”, on reče: “O sinko moj, ne kazuj svoga sna braći svojoj, da ti ne učine kakvu pakost, šejtan je doista čovjeku otvoreni neprijatelj. I eto tako, Gospodar tvoj će tebe odabrati, i tumačenju snova te naučiti, i milošću Svojom tebe i Jakubovu porodicu obasuti, kao što je prije tebe obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. – Gospodar tvoj, zaista, sva zna i mudar je.” U Jusufu i braći njegovoj nalaze se pouke za sve koji se raspituju. Kada oni rekoše: “Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je čitava skupina. Naš otac, zaista, očito griješi. Ubijte Jusufa ili ga u kakav predio ostavite – otac vaš će se vama okrenuti, i poslije toga ćete dobri ljudi biti”- jedan od njih reče: “Ako baš hoćete nešto učiniti, onda Jusufa ne ubijte, već ga na dno nekog bunara bacite, uzeće ga kakva karavana.” “O oče naš,” – rekoše oni – “zašto sumnjaš u naša osjećanja prema Jusufu. Mi mu zaista želimo dobro. Pošalji ga sutra s nama da se zabavi i razonodi, mi ćemo ga, sigurno, čuvati.” “Biće mi doista žao ako ga odvedete, a plašim se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne budete pazili” – reče Jakub. “Kako će ga vuk pojesti, a nas ovoliko!” – rekoše oni – “mi bismo tada zaista bili izgubljeni.” I kada ga odvedoše i odlučiše da ga bace na dno bunara, Mi mu objavismo: “Ti ćeš ih o ovom postupku njihovu obavijestiti, a oni te neće prepoznati.” I uveče dođoše ocu svome plačući. “O oče naš,” – rekoše – “bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati, iako istinu govorimo.” I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju okrvavljenu. “U vašim dušama je ponikla zla misao” – reče on – i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.” I dođe jedna karavana, te poslaše vodonošu svoga i on spusti vedro svoje. “Muštuluk!” – viknu on – “evo jednog dječaka!” I oni su ga kao trgovačku robu sakrili, a Allah dobro zna ono što su uradili. I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša; jedva su čekali da ga se oslobode. I onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, reče ženi svojoj: “Učini mu boravak prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti!” I eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naučismo ga tumačenju snova — a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna. I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine. I poče ga na grijeh navoditi ona u čijoj je kući bio, pa pozaključa sva vrata i reče: “Hodi!” – “Sačuvaj Bože!” – uzviknu on – “vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti.” I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao – tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob. I njih dvoje prema vratima potrčaše – a ona razdera straga košulju njegovu – i muža njezina kraj vrata zatekoše. “Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio ženi tvojoj zlo učiniti” – reče ona – “ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?” “Ona je pokušala mene na grijeh navesti” – reče Jusuf. – “Ako je košulja njegova sprijeda razderana onda ona istinu govori, a on neistinu” – primijeti jedan rođak njezin – ” a ako je košulja njegova straga razderana, onda ona laže, a on govori istinu.” I kada on vidje da je košulja njegova straga razderana, reče: “To je jedno od vaših lukavstava, vaša su lukavstva zaista velika! Ti, Jusufe, ostavi se toga, a ti traži oproštenje za grijeh svoj, jer si zaista htjela zgriješiti!” I žene u gradu počeše govorkati: “Upravnikova žena navraćala momka svoga na grijeh, u njega se ludo zagledala! Mi mislimo da jako griješe.” I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, te im priredi divane, dade svakoj od njih po nož i reče: “Izađi pred njih!” A kad ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše: “Bože, Bože!” – uskliknuše – “ovo nije čovjek, ovo je melek plemeniti!” “E to vam je onaj zbog koga ste me korile” – reče ona. “Istina je da sam ga htjela na grijeh navratiti, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od njega tražim, biće, sigurno, u tamnicu bačen i ponižen.” “Gospodaru moj,” – zavapi on – “draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju. I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati.” I Gospodar njegov usliša molbu njegovu i spasi ga lukavstva njihova; On, uistinu, sve čuje i zna. Poslije im na pamet pade, iako su se bili uvjerili da je nedužan, da ga za neko vrijeme bace u tamnicu. S njima su u tamnicu ušla još dva momka. “Ja sam sanjao da cijedim grožđe” – reče jedan od njih. – “A ja, opet, – reče drugi – “kako na glavi nosim hljeb koji ptice kljuju. Protumači nam to, jer vidimo da si zaista dobar čovjek.” “Nijedan obrok hrane neće vam donesen biti, a da vam ja prije ne kažem šta ćete dobiti” – reče Jusuf. “To je smo dio onoga čemu me naučio Gospodar moj, ja se klonim vjere naroda koji u Allaha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje, i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna. O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna. O drugovi moji u tamnici, jedan od vas će gospodara svoga vinom pojiti, a drugi će raspet biti, pa će mu ptice glavu kljuvati. Ono što ste pitali samo to znači!” A onome od njih dvojice za koga je znao da će spašen biti reče: “Spomeni me gospodaru svome!” – ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jusuf ostade u tamnici nekolike godine. I vladar reče: “Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih. O velikaši, protumačite mi san moj ako snove znate tumačiti?” “Zbrkanih li snova!” – rekoše oni – “mi snove ne znamo tumačiti.” I tada, poslije toliko vremena, sjeti se jedan od one dvojice, onaj koji se spasio, i reče: “Ja ću vam protumačiti san, samo me pošaljite!” “Jusufe, o prijatelju, protumači nam šta znači: sedam mršavih krava pojede sedam debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih – pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali.” “Sijaćete sedam godina uzastopno” – reče – “pa ono što poženjete u klasu ostavite, osim ono malo što ćete jesti, jer će poslije toga doći sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, ostaće jedino ono malo što ćete za sjetvu sačuvati. Zatim će, poslije toga, doći godina u kojoj će ljudima kiše u obilju biti i u kojoj će cijediti.” I vladar reče: “Dovedite mi ga!” I kad Jusufu izaslanik dođe, on reče: “Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: ’Šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale – Vlasnik moj dobro zna spletke njihove!’”* “Šta se dogodilo kad ste Jusufa na grijeh navraćale?” – upita vladar. – “Bože sačuvaj!” – rekoše one – “mi o njemu ništa ružno ne znamo!” – “Sad će istina na vidjelo izaći” – reče upravnikova žena – “ja sam njega na grijeh navraćala, on je istinu rekao.* Isto tako on neka zna da ga ja nisam, dok je bio odsutan, iznevjerila jer Allah ne dâ da se ostvare lukavstva podmuklih. Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.” I vladar reče: “Dovedite mi ga, uzeću ga u svoju svitu” – i pošto porazgovara s njim, reče mu: “Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti.” “Postavi me” – reče – “da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan.” I tako Mi Jusufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio: milost svoju Mi dajemo onome kome hoćemo i ne dopuštamo da propadne nagrada onima koji dobra djela čine. A nagrada na onome svijetu je bolja za one koji vjeruju i koji se grijeha čuvaju. I dođoše braća Jusufova i uđoše k njemu, pa ih on poznade, a oni njega ne poznadoše. I kad ih namiri hranom potrebnom, reče: “Dovedite mi svoga brata koji je ostao s ocem vašim, zar ne vidite da punu mjeru dajem i da goste ne može biti bolje primam. Ako mi ga ne dovedete, nećete više od mene hrane dobiti i ne dolazite mi!” “Pobrinućemo se da ga nekako od oca njegova izmamimo, zaista ćemo tako postupiti” – rekoše oni. A Jusuf reče momcima svojim: “Stavite njihove stvari u tovare njihove, oni će ih, kad se vrate svojima, prepoznati i opet će se vratiti.”* I pošto se vratiše ocu svome, rekoše: “O oče naš, više nam neće hranu davati. Zato pošalji s nama brata našeg da bismo dobili hranu, a mi ćemo ga zaista čuvati.” “Zar da vam ga povjerim kao što sam prije povjerio brata njegova?” – reče on. “Ali, Allah je najbolji čuvar i On je najmilostiviji!” A kad otvoriše tovare svoje i nađoše da su im vraćene stvari njihove, oni rekoše: “O oče naš, šta možemo više poželjeti? Evo, vraćene su nam stvari naše, i hranom ćemo čeljad našu namiriti, i brata našeg ćemo čuvati, a i jedan kamilin tovar hrane ćemo više dobiti; to je neznatan tovar.” “Ja ga s vama neću poslati” – reče – “dok mi se tvrdo Allahom ne zakunete da ćete mi ga doista vratiti, osim ako ne nastradate.” I pošto mu se oni zakleše, on reče: “Allah je jamac za ono što smo utanačili! “O sinovi moji,” – reče onda – “ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; moć pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!” I kad uđoše onako kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije pomoglo da budu pošteđeni onoga što im je Allah bio odredio, jedino se ostvarila želja Jakubova, koju je izvršio, a on je, uistinu, veliki znalac bio, zato što smo ga Mi naučili, ali većina ljudi ne zna. I kad iziđoše pred Jusufa, on privi na grudi brata svoga i reče; “Ja sam, doista, brat tvoj i ne žalosti se zbog onoga što su oni uradili.” I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu čašu u tovar brata svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: “O karavano, vi ste, doista, kradljivci!” Oni im pristupiše i upitaše: “Šta tražite?” “Tražimo vladarevu čašu” – odgovoriše. – “Ko je donese, dobiće kamilin tovar hrane. Ja za to jamčim!” – Allaha nam”- rekoše oni – “vi znate da mi nismo došli činiti nered na Zemlji, i mi nismo kradljivci.” “A kakva mu je kazna ako ne govorite istinu?” – upitaše. “Kazna je onome u čijem se tovaru nađe – sam on” – odgovoriše. – “Eto tako mi kažnjavamo kradljivce.” I on poče s vrećama njihovim, prije vreća brata svoga, a onda izvadi čašu iz vreće brata svoga. – Mi poučismo Jusufa da tako varku izvede. – On po vladarevu zakonu nije mogao uzeti kao roba brata svoga, ali je mogao Allahovim dopuštenjem. Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još znaniji. “Ako je on ukrao”- rekoše oni – “pa i prije je brat njegov krao!” I Jusuf im ne reče ništa. “Vi ste u gorem položaju” – pomisli u sebi – Allah dobro zna kako je bilo to o čemu govorite. “O upravniče,” – rekoše oni – “on ima vrlo stara oca, pa uzmi jednog od nas umjesto njega! Mi vidimo da si ti dobar čovjek.” “Sačuvaj Bože,” – reče – “da uzmem nekog drugog do onoga u koga smo naš predmet našli! Tada bismo zaista bili nepravedni!” I kad izgubiše svaku nadu, odvojiše se u stranu da se posavjetuju. “Zar ne znate” – reče najstariji među njima – “da ste se ocu svom Allahom zakleli, a i prije Jusufa upropastili. Neću napustiti ovu zemlju dok mi to otac moj ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji. Vratite se ocu svome pa recite: O oče naš, sin tvoj je ukrao; mi tvrdimo samo ono što smo vidjeli, a mi se nismo mogli onoga što je bilo suđeno sačuvati. Pitaj grad u kome smo boravili i karavanu s kojom smo došli. Mi zaista govorimo istinu!’ “Nije tako” – reče Jakub – “u dušama vašim je ponikla zla misao, i ja se neću jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu On sve zna i mudar je.” I okrenu se od njih i reče: “O Jusufe, tugo moja!” – a oči su mu bile pobijeljele od jada, bio je vrlo potišten. “Allaha nam,” – rekoše oni – “ti toliko spominješ Jusufa da ćeš teško oboljeti ili umrijeti!” “Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate” – reče on. “O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.” I kad oni iziđoše pred Jusufa, rekoše: “O upravniče, i nas i čeljad našu pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju udjeljuju.” “A znate li” – upita on – “šta ste s Jusufom i bratom njegovim nepromišljeno uradili?” “A da ti nisi, uistinu, Jusuf?” – povikaše oni. – “Da ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao; ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio – pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.” “Allaha nam,” – rekoše oni – “Allah te je nad nama uzvisio, mi smo doista zgriješili.” “Ja vas sada neću koriti”, reče – “Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!” – Ovu košulju moju odnesite i na lice moga oca je stavite, on će progledati, i svu čeljad svoju mi dovedite!” I kada karavana napusti Misir, otac njihov reče: “Ja zbilja osjećam miris Jusufov, samo ne recite da sam pomatuhio.” “Allaha nam,” – rekoše oni – “ti i sada kao i prije griješiš.” A kad glasonoša radosne vijesti dođe, on stavi košulju na lice njegovo i on progleda. “Zar vam ne rekoh – reče – “da ja znam od Allaha ono što vi ne znate.” “O oče naš,” – rekoše oni – “zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili.” “Zamoliću Gospodara svoga da vam oprosti” – odgovori on – “jer On prašta i On je milostiv.” I kad iziđoše pred Jusufa, on privi roditelje svoje na grudi i reče: “Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni!” I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu svi se svi pokloniše,* pa on reče: “O oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjeg. Gospodar moj ga je ispunio. Allah je bio dobar prema meni kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao. Gospodar moj je zaista milostiv onome kome On hoće, i On, zaista, sva zna i mudar je! Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovome i na onome svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!” Eto to su neke nepoznate vijesti koje Mi tebi objavljujemo, a ti nisi bio s njima kada su se oni odlučili, i kada su onako lukavi bili. A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici. Ti od ovih ne tražiš nagradu za Kur’an, on je samo opomena svim svjetovima. A koliko ima znamenja na nebesima i na Zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okreću! Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim. Zar mogu biti sigurni da ih nevolja, kao Allahova kazna, neće stići ili da ih čas suđeni neće iznenaditi, a da oni to neće ni primijetiti? Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim.” A Mi smo i prije tebe samo ljude slali, građane kojima smo objave objavljivali. Zar ovi ne putuju po svijetu, pa ne vide kako su skončali oni prije njih – a onaj svijet je doista bolji za one koji se budu Allaha bojali – zar se nećete opametiti! I kad bi poslanici gotovo nadu izgubili i pomišljali da će ih lašcima proglasiti, pomoć Naša bi im došla; Mi bismo spasili one koje smo Mi htjeli, a kazna Naša ne bi mimoišla narod nevjernički! U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji...Više info
